Prije nego što su nas zarobili ekrani, naši svjetovi su bili iscrtani kredom na asfaltu, uokvireni šupama, parkovima i haustorima. Bilo je dovoljno sunčan dan i nekoliko klinaca u kvartu da bi se pokrenula cijela mini civilizacija pravila, saveza i sukoba – sve to bez ijednog mobitela.
Školica je bila igra preciznosti i ravnoteže. Naizgled jednostavna mreža kvadratića nacrtana kredom pretvarala se u izazov dana – tko će prvi preći svih devet polja bez greške? Gađanje kamenom, skakanje jednom nogom, balansiranje… A ako bi netko slučajno pomaknuo kamen izvan linija – cijeli red ide ispočetka. Nervozni pogledi, smijeh, šapti “ajde, sad ti!”, i krede po rukama.
Skrivača je imala posebnu čar. Bio si detektiv, špijun i trkač u jednom. Igra koja se nije igrala samo fizički – već i psihološki. Sakriti se tako da ti ni najpametniji iz ekipe ne nađe ni dlaku, pa onda istrčati kao munja i viknuti: “kuc kuc, ja prvi!” – to je bio trijumf. A ako si bio “čula”, znao si da te čeka mukotrpno traženje po podrumima, grmlju i iza kontejnera.
Lopta je bila kraljica svih igara – od “graničara”, “care, care, gospodare”, do klasičnog “nabijanja” nogometa po dvorištu s improviziranim golovima (dvije cigle ili školske torbe). Loptu si znao posuditi od susjeda, sakriti je od starijih kad završi škola, a ponekad i spasiti iz dvorišta mrzovoljnog susjeda koji ju je “zadržao zauvijek”. Igralo se sve dok se ne upale prva svjetla na zgradama i ne začuje poznati zov s prozora: “Ajde kući, večera je!”
I tada, umorni, prašnjavi, ali nasmijani – odlazili smo doma s osjećajem da smo upravo proživjeli nešto veliko. Nije bilo levela, skinova ni achievementa, ali svaki dan bio je nova avantura.
