Povijest nas uči da je Kristofor Kolumbo 1492. godine otplovio preko Atlantika i – sasvim slučajno – “otkrio” Ameriku. No, prava istina možda nije u školskim knjigama, nego u jednostavnoj činjenici:
Kolumbo je uspio jer nije imao – ženu.
Zamislimo na trenutak da je bio oženjen. Njegova velika ekspedicija možda nikad ne bi ni krenula. Evo kako bi to moglo izgledati:
– “Zašto baš ti moraš ići? Zar nema nikog drugog?”
– “Jesi li ti lud ili glup?”
– “Jadniče, izmišljaš samo da ne moraš biti kod kuće.”
– “Zar ne vidiš da te iskorištavaju?”
– “Moju obitelj još nisi ni upoznao, a već ideš otkrivati novi svijet!”
– “Što skrivaš? Ni sam ne znaš kamo ideš! Kakva okrugla Zemlja?!”
– “A što, samo muškarci putuju? Ma nemoj!”
– “A zašto ja ne mogu s tobom ako si ti šef? Mene nikad ne vodiš na putovanja!”
– “Jel’ ti misliš da bez tebe ne mogu otkriti Ameriku?”
– “Jesi ti normalan? Okrugla Zemlja? Jel’ ti sebe čuješ?”
– “Zar opet putuješ s onim tvojim pajdašima? Samo muškarci? A mene nikad ne vodiš!”
– “Ko zna šta si ti tamo isplanirao… s tim ‘Indijankama’!?”
– “Znaš šta? Ako izađeš na ta vrata, ja idem ravno kod mame!”
– “Kraljica ti daje zlato? Aha, sad mi je sve jasno! Šta imaš s tom starom babom?”
– “Ne ideš nigdje! I da znaš – svijet može biti i dalje ravan k’o daska!”
I tako bi Amerika možda ostala neotkrivena još stoljećima. Sve zbog jednog bračnog razgovora.
Srećom po povijest (i kartografiju), Kolumbo je bio neoženjen, pun entuzijazma, i, što je najvažnije – bez pitanja tipa “S kim ideš?”, “Kad ćeš se vratiti?”
Zaključak?
Velike stvari se ponekad dogode ne zato što je netko genij – nego zato što mu nitko nije stajao iza leđa s prekrštenim rukama i podignutom obrvom.
